Knjiga Isus iz Nazareta poznatog talijanskog teologa i bibličara Ortensija da Spinetolija prvo je njegovo djelo predstavljeno hrvatskoj čitateljskoj publici. Svaki prijevod, pa tako i ovaj, sadrži manjkavosti koje sam nastojao, koliko mi je bilo moguće, svesti na najmanju mjeru. Ipak ne mislim da sam, s obzirom na moje skromne sposobnosti, to u potpunosti ostvario. Budući da do sada nemam mnogo prevoditeljskog iskustva (ovo je ipak prvi prijevod knjige u koji sam se upustio) nadam se da će neko buduće ponovljeno izdanje biti daleko uspješnije.
Sadržaj
Predgovor
1. Domovina
2. Obitelj
3. Odgoj
4. Razvoj: od drvodjelje do proroka
5. „Četrdeset dana“ novicijata u jeudejskoj pustinji
6. Osvjetljavanje poziva
7. Prvi koraci
8. Neobična družina
9. Ne viče na trgovima
10. Male objaviteljske inovacije
11. Došao je da nadopuni zakon i proroke
12. Stvarno Božje lice
13. Odluke prednosti
14. Čudotvorac
15. Bez vlastite obitelji
16. Potreba za samoćom i molitvom
17. Prorok mira
18. „Kraljevstvo Božje“ započinje ovdje
19. Ne povlasticama Izraela
20. Proroci koje nije čitao, psalmi koje nije citirao
21. Zbogom Galileji
22. Poraz
23. Prvo isticanje Isusovih namisli i prorijekla
24. Apoteoza, to jest velika metamorfoza: počasni naslovi uz i umjesto povijesnih činjenica Smijer koji treba obrnuti
Napomena prevoditelja
Nota del tradutorre
O autoru
Predgovor
Poteškoća
Govor o Isusu može krenuti sa dvije točke gledišta: od počasnih naslova, odozgor (“sin Davidov”, “mesija”, “gospodin”, “sin Božji”) i od onih općih, odozdol (“sin Marijin”, “sin Josipov”, “drvodjelja”, “drvodjeljin sin”, “čovjek”, “onaj čovjek”, “sin čovječji”). Sve su ove slike prisutne u evanđeoskim izvorima, dakle legitimne i u jednom određenom smislu istinite, samo što su neke bile i još uvijek jesu, omiljenije, razglašenije, dok su druge prešućene, ako ne upravo zaboravljene.
Kršćansko propovijedanje bilo je uglavnom panegiričko, elogijsko; nastojalo je dati važnost iznad svega superiornosti, Kristu se može pridodati transcendencija, zbog čega je istaknulo udaljenost od smrtnih osobina na način da je pospješilo porast divljenja, pobožnosti, štovanja njemu u čast. Mjesto rezervirano za Isusa uvijek je gore, na jednom tronu, na oltaru, više nego dolje. Pojavljuje se također na križu, ali više kao “kralj” nego kao “prokletnik”. Rodio se ipak “od žene”, podsjeća Pavao Galaćane, ali uprkos tome nije jednostavan čovjek. Prije mu treba pristupiti na koljenima negoli uspravno.
Isus je uvijek jedan od ljudskog roda, samo što je preobučen u dostojanstvo, moć, koju nitko od ljudi nikada nije mogao preuzeti na sebe. Ukoliko bi se ipak o njemu pričalo kao o čovjeku, treba odmah pridodati “čovjek – Bog”.
Aktualne kristološke rasprave čini se da podrazumijevaju kako je čovječanstvo sastavljeno od nejednakih izdanaka temeljno drugačijih i različitih. S one strane adamovskog prototipa (nevinog i povlaštenog) i ovog postadamovskog (rođenog u grijehu i oslabljenom u svojim prirodnim sposobnostima), postoji onaj jedini Isusa Krista koji izravno pripada samoj Božjoj obitelji. Sišao je u ovaj svijet ali nije dijelio granice, slabosti, još manje grešnosti koje su sastavni dio velike ljudske obitelji. Živio je sa svima, ali ne bijaše kao ostali. Prema Pavlu preuzeo je odgovornost zajedničke krivnje, ali uprkos tome nije se upustio u more instiktivnosti i strasti („glavne poroke“) koji muče svako ljudsko biće nastojeći omesti, upravo utopiti, njegove odluke za dobro. Neka evanđelja podsjećaju na njegovo rođenje u štali, ali ga ne smatraju čobaninom; nazivaju ga također vrlo siromašnim jer nije imao zipke gdje bi ležao a kao odrastao niti mjesta gdje bi položio glavu, ali ipak istovremeno u šaci steže žezlo svih kraljevstava svijeta.
Nije li možda ova uzvišena i veličanstvena slika Isusa, koju službena propovijed i kateheza nastavljaju predlagati, najistinskija te zbog toga čak i najpotrebnija kao predložak nekome tko se želi upoznati, uspostaviti vezu i dijalog s njim.
„De Maria numquam satis, numquam nimis“, ponavljali su srednjovjekovni teolozi. O njoj se ne može nikada reći previše, bilo kakav elogij u odnosu na nju uvijek je siromašan. Isti bi izričaj mogao važiti i za sina, ali u suprotnom smislu od onog pridodanog majci: ukoliko se ne nastoji naglašavati do kojeg se vrhunca uspeo (jer ostaje tajna) nego koliko se nisko ikada spustio.
Uvijek je potrebno ostati vezan uz evanđelja, ali imajući u blizini traktat pravilne antropologije. Sve ono što je vlastito, u dobru i u zlu, svakom ljudskom biću, u njegovim vrijednostima i nedostacima, mora se pronaći također i u Isusu ukoliko se smatra da je on pravi čovjek. Potrebno je pitati se slobodno i kritički do koje se točke on pronašao u jednakom odnosu sa sebi sličnima, drugim riječima, s kolikim se naporom i kakvim rizicima morao nositi kako bi održao vjeru u svoje ideale, u odluke za dobro koje su izlazile iz njegove intime. Je li krenuo od nule, kao svi, ili sa privilegirane pozicije, prednosti? Je li dostigao vlastiti cilj, posljednje „savršenstvo“, uvijek zahvaljujući nekoj višoj sili, koja ipak nikome nije uskraćena, ili je morao dati poticaj osobito svojoj dobroj volji te određenoj dozi hrabrosti koju nažalost svi ne znaju učiniti djelatnom?
Bilo kakav govor o Isusu, ukoliko proizlazi iz ovakve logike otkriva se kao neautentičan i konačno nepotreban. Ako se ne može shvatiti s kolikom je on poteškoćom, upornošću uspio otkriti vlastiti put te ga potom prevaliti dopuštajući da prevagnu savjeti Duha nad glasovima ispraznosti i ponosa, njegovo svjedočenje nije od koristi nikome. Ako je Isus, kako se čini, vodio bitku uz pomoć pronicavosti jednoga Boga, dok se svi ostali ljudi konstantno nalaze upleteni u manjkavost i nedostatke stvorenja, nasljedovanje Krista, koje je toliko potvrđivano kroz kršćansku propovijed, postaje, ne samo nemoguće, nego čak i smiješno.
Isus je zbunio svoje sunarodnjake, svoje suvremenike te nastavlja zbunjivati svakog tko se zaustavlja promatrati njegov lik, meditirati nad njegovim iskustvom nastojanja za dobro i ljubav, koje je potpuno nepoznato, a u kojem se iskušao. Nazarećani i stanovnici krajeva Galileje nisu imali sreću gledati „Riječ Božju“ koja se nastanila među njima nego tek jednog sugrađana, sunarodnjaka koji se pokušao svrstati na stranu najnezaštićenijih te stoga i najpotrebitijih slojeva čitave populacije. U njemu su napokon mogli pronaći pouzdanje svi oni koji ga nikada nisu mogli imati: posljednji, siromasi, griješnici, bolesni, isključeni, štoviše carinici, jednako kao i bludnice.
Evanđelisti su interpretirali i reinterpretirali Isusov lik, ali ga nisu mogli izmisliti, niti stvoriti. Nisu mu mogli pridodati ponašanja koja on nije imao. Sve i da su to slučajno pokušali učiniti, ne bi imali čak niti model na koji bi se mogli pozivati. Rabin kojega su upoznali nije bio sličan nikome u njihovoj tadašnjoj povijesti niti u onoj o kojoj su uvijek slušali i pričali.
Točan Isusov identitet, podrazumjevajući akritičku nosivost izvora, možda nije pronalažljiv u evanđeljima, ali to ne znači da se ne bi mogla odrediti srž njegovog proročkog iskustva, nakana zbog koje je živio i za koju je predao život.
Najvažniji zadatak jednog proroka uvijek je onaj da pomogne sebi sličnima (osobito onima koji pregaženi ili zbunjeni zbog zemaljskih briga ne primjećuju) otkriti skrivenu i djelotvornu Božju prisutnost u običnim ljudskim zbivanjima. Osobitost izravnog Isusovog zalaganja sastojala se u tome što je pomagao svoje „najbliže“ da uz Boga nanovo otkriju dostojanstvo i poštovanje prema čovjeku. Osim kataloga tolikih obaveza koje je ovaj oduvijek slušao sve dok nije bio prignječen, postojao je također popis njegovih prava, koja možda nikada nisu bila proglašena a još manje razvikana.
Bog kojeg Isus želi da ga se ljubi svim srcem, svom pameti na istom je nivou kao i čovjek. Riječ je o jednom istom „kultu“ koji se nosi jednako u oba smijera. Upravo je to „radosna vijest“, Evanđelje, koje on daje svojoj generaciji, povijesti, i koje ljudi – također oni koji se nazivaju njegovi sljedbenici – nastoje shvatiti i štoviše provoditi.
Božji se plan prema Isusu sastoji u realiziranju jedne zajednice na zemlji, jednog suživota, koji je na liniji onoga na nebu.
„Kraljevstvo“ čiji dolazak se navješta u Evanđelju, ne podrazumijeva neku osobitu vladavinu Boga nad ljudima koliko jednu radikalnu obnovu odnosa koje su oni držali bitnima između njih samih, ne više utemeljenim na svađama ili (ratovima) već na razumijevanju, supsidijarnosti i praštanju. „Kraljevstvo“ se napokon zove „Božjim“, ali se tiče čovjeka, ljudi, sreće svakoga pojedinca i svih zajedno.
Povratak Isusu nije poziv na otuđenje od povijesti, nego na adekvatno i odgovorno umetanju u nju samu, nastojeći upravljati njenim tijekom.
Isus je živio prije otprilike dvije tisuće godina, ali prisutan je cijelo vrijeme među ljudima ispitujući njihove savijesti i predlažući svima onima koji još uvijek imaju sreću slušati ga, jedan novi način koji nije toliko za promišljanje koliko za življenje. On se može činiti utopijskim, ali riječ je o utopiji u koju je on vjerovao i za koju je predao život. U njemu se netko iz ljudske obitelji uspio držati ravnopravno s Bogom, ne mareći za vlastito zbog dobra sviju, do te mjere da se može zvati njegov „sin“, dostojanstvo koje su svi pozvani nanovo otkriti i ostvariti.
Ukoliko bi ove stranice postigle to da se u ruke ponovno uzme Evanđelje, da se bolje upozna Isusa Krista te ukoliko bi bile poticaj svima onima koji ih čitaju na sjedinjenje s njegovim svjedočenjem, tada zasigurno ne bi bile napisane uzalud.
1. Domovina
Isusova rodna zemlja i pozornica evanđeoskih zbivanja je Palestina, mediteranski pojas koji se od Gaze spušta sve do Haife, protežući se s druge strane Tiberijadskog jezera pa sve dolje prema jugu do Mrtvoga Mora. To je u svom centralnom dijelu planinsko područje omeđeno morskom zonom i “jordanskom nizinom”.
Židovi su oduvijek smatrali da im je dana od Boga, iako uprkos ovoj sigurnosti skoro nikada nisu bili neosporavani vlasnici.
Kao koridor između Azije i Afrike, Palestina je uvijek predstavljala spor između asirsko – bizantskih monarha i egipatskih faraona, prijevoj koji je ostavio malo mjesta za slobodu prvih stanovnika (Kanaanci) kao i posljednjih koji su pristigli (Hebreji). Tako od 727 pr. Kr. Samarija i Galileja postaju dio asirskog carstva te od 587, također pr. Kr., Judeja postaje babilonska provincija ili kolonija, dakle perzijska (538 pr. Kr.), grčka (330 pr. Kr.), egipatska (323-223 pr. Kr.), sirijska (223-63 pr. Kr.), rimska (63 pr. Kr.). Oko 700, 600 godina neprekinute ovisnosti.
U trenutku Isusovog rođenja „zemlja Božja“ bijaše pod vladavinom Rima koji je vladao posredstvom podložnog mu kralja, Heroda Velikog (34-4 pr. Kr.), poznatog po svojoj okrutnosti kao i po svojim adminstrativnim porezima i političkim sposobnostima. Od njega su ostali „Zid plača“, u Jeruzalemu, i ruševine herodiuma, znakovi blagostanja (usp. Mk 13,1) u koje je uveo zemlju ali također i porezni namet na leđima svojih podanika. Po njegovoj se smrti kraljevstvo podjelilo među njegovim sinovima: krajnji sjever (Traconitide, Gaulanitide, Batanea) dodjeljene su Filipu (4 pr. Kr. - 3 p. Kr.), Galileja i Pereja Herodu Antipi (4 pr. Kr. - 34 p. Kr.), a jug (Judeja) Arhelaju (4pr. Kr. - 6 p. Kr.).
Judeja
Od tih spomenutih teritorija najvažnija je Judeja s Jeruzalemom, srce i svjetski grad judaizma. Svi Izraelci koji su imali mogućnosti hodočastili su mu, barem jedan puta u životu, prigodom Pashe.
Hebreji su bili jedini podložnici Rima koji su živjeli prema posebnom statusu koji ih je oslobađao od kulta prema imperatoru i prema lokalnim božanstvima kao i od obveze rada u dan subotnji. Štoviše bili su autorizirani ubirati poreze od svojih sunarodnjaka kao nadarbine hrama u Jeruzalemu, u kome je svakom poganinu bio zabranjen pristup pod prijetnjom smrtne kazne.
Palestina nije bila jedna od najplodnijih, ali niti jedna od najsiromašnijih zemalja Staroga Istoka. Hebreji, osim što su se posvetili poljoprivredi, bavili su se raznim vrstama zanata i trgovinom.
Unutarnja situacija ipak nije bila smirena kao što to nije niti za očekivati na teritorijima pod okupacijom, ali razlozi nemira, sve do meteža i pobuna, ovdje su bili dublji no igdje, zbog toga što su dodirivali religiozna uvjerenja populacije, koja su bila u potpunoj suprotnosti od onih njihovih okupatora. Upravo zbog motiva ove permanentne nesigurnosti rimski autoritet smatrao je važnim pridržati za sebe upravu nad Judejom, zamjenivši kralja Arhileja (usp. Mt 2, 22), sa “prokuratorom” koji je za svoje postupke direktno odgovoran osobi imperatora. Zbog toga je Judeja od 6 st. pr. Kr. postala dio rimske provincije (Sirije) (usp. Lk 8, 1) a trenutni je guverner Poncije Pilat, koji će ostati u službi kroz cijelo vrijeme Isusovog “služenja”.
Glavni grad Judeje bila je Cezareja primorska, ali predstavnik imperija često je boravio u Jeruzalemu, u staroj Herodovoj palači, dok je u tvrđavi Antonia, u blizini hrama, bio stacioniran jedan rimski vojni odred.
Galileja
Teritorij usko vezan uz Isusovo iskustvo i njegovu osobu zasigurno je Galileja. Uvijek je bila pod Rimom, ali podsredstvom lokalnog tetrarha, Heroda Antipe, koji je boravio u Sefforisu, četiri kilometra od Nazareta, no ubrzo se premješta u Tiberijadu, novi centar sagrađen na obalama jezera, nazvan tim imenom kako bi se isprosila milost od imperatora (Tiberija).
Evanđelje će prvi puta odjeknuti u ovoj zelenoj, plodnoj i naseljenoj regiji, koja je brojila oko dvjesto naseljenih centara, gradova, zaseoka i sela. Nazaret bijaše jedno od njih. Iako među najmanjima, ali zasigurno ne i među najbeznačajnijima (usp. Iv 1, 46). Njegovih stanovnika nije bilo više od stopedeset – dvjesto, skoro jedan klan, pa ipak su imali sinagogu, rabina i upravno vijeće. Ovdje, kao uostalom i drugdje, svaka je obitelj, također i obrtnička, imala komadić zemlje za povrće i za voćke.
Galileja je bila odvojena regija od ostatka Palestine, ali presječena “Morskim putem”, žilom koja se iz unutrašnjosti (Mezopotamija), proteže do Mediterana (“more”) povezujući Istok i Zapad. Zbog tih puteva lokalni su proizvodi (ulje, riba, rukotvorine) pristigli u trgovine po cijelom svijetu. Osim ovih dohodaka, zemljoradnja i stočarstvo bile su podrška ekonomskom nivou zemlje.
Ljudi
Hebreji su sačinjavali jednu posebnu rasu, ne zbog etničkih razloga, jer bili su semiti kao i mnogi drugi narodi bliskog Istoka, nego zbog motiva njihove religiozne baštine koju su smatrali kao svoje isključivo vlasništvo. Držali su da jedino oni poznaju pravoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. On je govorio Abrahamu, Mojsiju i prorocima, načinivši tako od Izraela svoj izabrani narod. “Čuj, Izraele, Gospodin, Bog tvoj je jedan (usp. Pnz 6, 4). Prvi je i temeljni članak vjerskog hebrejskog creda.
Židovsko društvo, kao i mnoga druga Staroga Istoka, teokratsko je: moć je u Boga i od Boga, a vrhovnik je njegov delegat. Zakon (mojsijevski) nije čovjekov elaborat nego dar Svevišnjega: etička norma i također civilni i kazneni kodeks.
Kralj je pomazanik Gospodnji, ali pomazanje mu je dodjeljeno, kao u vrijeme Šaula i Davida, direktno od njegovih predstavnika na zemlji. Kruna i vrpca ne mogu se nikada smatrati odjeljeni.
U vremenima Novog Zavjeta, Izrael je pod vladavinom stranaca ali nije izgubio svoj tradicionalni teokratski aparat. Zbog toga svećenička kasta, “veliki svećenici”, tj. pripadnici obitelji iz kojih su bile birane najviše vjerske dužnosti, jednostavni leviti koji su se izmjenjivali (dvadeset i četiri razreda) za službu u hramu, drugim riječima kler, viši i niži, bili su ti koji su u rukama imali sudbinu nacije, iako na očito subordiniran način od strane osvajačkog autoriteta.
Uz svećeničku klasu važno su mjesto imali članovi imućnih, plemićkih obitelji, ono nije bilo beznačajno u pogledu odlučivanja o javnim stvarima. Doista u Velikom vijeću, ili Sinedriju, oni su pod imenom “stariješine” zauzimali prvo mjesto uz bok “velikim svećenicima”. Trait d'union, spojnica između visokih sfera i naroda bila je sastavljena od kategorije književnika, koji su jednom bili obični tajnici ili pisari (usp. Izl 7,6, 11, 21; Neh 8,8); vremenom je zatim termin “književnik” postao sinonim za učenjak, poznavatelj Zakona i čuvar Tradicije, te stručan tumač istih.
Napokon oni su bili priznati učitelji u Izraelu, rabini, zakonoznanci, drugim riječima vlasnici sakralnog i profanog znanja. Njihovo je mišljenje bilo odlučujuće pred sudom i u školama. Da bi saznao gdje će se roditi mesija, kralj Herod se obraća, osim velikim svećenicima, također i pismoznancima (Mt 2,4). Autoritet im je bio toliki da je na kraju i njima također dodijeljeno odgovorno mjesto u Sinedriju.
Bilo je naime jasno da, ukoliko je netko iz naroda odlučio prihvatiti vlastito iskustvo Boga odvaživši se javno ga predložiti drugima, nije gotovo mogao a da se ne suoči sa njima osim što i s predstavnicima drugih misaonih struja koje su kružile u zemlji.
Židovsko društvo II. stoljeća pr. Kr. kao i I. stoljeća p. Kr. bilo je kompleksno više no što se redovito običava tvrditi. Postojale su razne škole i različiti smjerovi; može se govoriti o istinskom pluralizmu, ali od kojih nije bilo uticaja na populacije s kojima će se Isus susretati. Dominirajuće ideologije bile su one koje su zastupali saduceji i farizeji. Prvi su manjina ali imaju u rukama zapovijedna mjesta, drugi posjeduju duhovnu moć i veliki uticaj na narod. Ako su jedni prilično zastrašujući, drugi su iznad svega cijenjeni i voljeni.
Saduceji proizlaze iz svećeničke i laičke aristokracije; konzervativci su iako navezani ne toliko na teološke tradicije, koliko na razne povlastice koje uživaju povezani s interesima prometa koji se razvija u atriju hrama u vezi s “prinosima” i darovima za žrtve. “Sinedrij”, to jest najviše upravno i sudsko židovsko vijeće, bilo je, može se reći, u potpunosti “vođeno” od saduceja. Kajfa je bio jedan od njih.
Uz bok saduceja, ako ne upravo ovisno o njima, nalazila se klasa poreznika i carinika. Oni su presijedali ubiranju poreza, ciljajući također na kamate koje su trebale završiti u njihovim džepovima. Sastojali su se uglavnom od profitera, i kradljivaca: zbog toga su na sebe navukli ne samo antipatiju, nego i duboku mržnju populacije, koja ih je jednostavno smatrala “griješnicima” (usp. Mt 9, 10; 11, 19; 18, 12; 21, 19).
Saduceji su bili u vrhovima društva, ali duh naroda bio je sastavljen od farizeja i njihovih saveznika, “pismoznanaca” i “zakonoznanaca”, tumača zakona i proroka, koji uglavnom streme ferizejizmu to jest rigorizmu zbog čega su također i oni suprotstavljeni saducejima koji su se smatrali kao “liberali”.
Termin “farizej” dolazi od glagola parash (odvojiti), označava prema tome onoga koji živi odijeljen od ostale mase koja se uglavnom smatra “nečistom”, jer je kontaminirana od veza i profanih praksi uvedenih u Palestinu invazijom helenizma (usp. Gv 7, 49; 9, 43). Nemaju uglavnom nikakav politički program, nego se iznad svega ili isključivo brinu o religiji. Obazrivi su prema tradiciji, i prema nauci otaca. Po sklonosti su umjereni ali u njihovim se redovima nalaze ekstremističke struje, zeloti, uvijek spremni na oružani sukob protiv okupatora, postavljanje zasjeda rimskoj vojsci, pokretanje pobuna. Oni koji nisu imali dovoljno hrabrosti zadovoljavali su se, kad je prilika, izraziti svoje negodovanje gestama poruge, kao na primjer pljunuti na zemlju, dok je prolazio neki legionar ili službenik.
Od svih naroda u Palestini galilejci su bili najveći protivnici Rima. Odavde potiču slavni buntovnici kao Juda Galilejac (47 pr. Kr.), sin Ezekija (40 pr. Kr.), nazvan “vođa razbojnika”, izvjesni Saduk i posljednji Menahem (66 p. Kr.) i Ivan od Giscala (66-77 p. Kr.). Sam je naziv “galilejac” za rimski autoritet značio isto što i “pobunjenik”, ako ne upravo “hulja” ili čak “zločinac”.
Farizeji su sačinjavali živi i aktivni dio populacije. Jedni drugi, što su u bitnome slijedili njihove iste ideale, umjesto da se naguravaju s opozicijom, odlučili su se za raskid s društvom, a osobito sa jeruzalemskim klerom, povlačeći se u pustinju, gdje su živjeli u monaškim zajednicama provodeći vrijeme u molitvi, studiju, meditaciji i radu pod vodstvom jednog “učitelja discipline”. Konzumirali su jedan zajednički obrok i živjeli su u tišini i sabranosti. U zajednicu se nisu primali stranci niti se bilježi – po svemu sudeći – prisutnost žena. Kad su imali priliku predstavljati se nazivali su se “sinovi svjetla” ili “novog saveza”. Ali kroz povijest su prošli s imenom “esseni”, od aramejskog hasajjà, “pobožni”, “sveti”.
Vrijeme u kojem se Isus rodio puno je napetosti, iščekivanja, nadanja, svugdje, ali iznad svega u njegovoj domovini. Nikada prije kao tada Izrael nije osjećao da se nalazi na prekretnici svoje povijesti. Jedna grupa pisaca zvanih apokaliptičari (vidi autore Henoka, i IV knjige Ezrine, Baruha) čekaju “svršetak svijeta”, te “dolazak” “sina čovječjega” i kraljevstva “svetih Svevišnjega” (usp. Dn 7, 13 – 14). Nemoguće je da se odjeci ovog općeg nezadovoljstva kao i ove zajedničke nade nisu širili također i u selu Nazaretu i da nisu naišli na odobravanje i neodobravanje u dušama njegovih stanovnika, uključujući također Isusovu obitelj i rodbinu.
Osobe
Isusov život i djelo isprepliću se sa velikom povijesti vremena, sa moćnicima koji su tada vladali na zemlji: imperatorima Rima te njihovim podložnicima (usp Lk 3, 1): carom Augustom i Tiberijem s jedne, Herodom Velikim, Herodom Antipom i Poncijem Pilatom s druge strane.
Imperator Oktavijan, jedan od uglednih likova rimske povijesti (31 pr. Kr.-14 p. Kr.), nije imao sreće poznavati, niti čuti govoriti Isusa koji se rodio u vremenu njegovog mandata na jednom dalekom dijelu njegovog nepreglednog imperija.
Niti Tiberije (14 - 32 p. Kr.) nije imao nikakav izravan doticaj s Isusovom osobom, iako je za vrijeme njegove uprave on započeo svoje djelovanje u Galileji te bio osuđen na smrt.
Poncije Pilat je upravitelj Judeje od 26 do 36 p. Kr. i pod njim pada odluka za Kristovu osudu. Vrela ga predstavljaju kao osrednju osobu, tvrdoglavu, osvetoljubivu. Oprezan da ne razbukta židovsku razdražljivost, ali isto tako da suzbije zahtijeve ukoliko bi škodili njegovom ponosu. Ta ga taktika ipak neće poštedjeti, zamjeranja Kaliguli, nakon čega slijedi poziv u Rim a potom izgon u Galiju.
Herod Antipa, tetrarh Galileje i Pereje, jedini je politički autoritet koji je bio obaviješten o Ivanovom propovijedanju i koji je pokazao neki površni interes za Isusovu osobu (usp. Mk 6,14-16), ali nikad nije držao za ozbiljno takve “informacije” te je umro bez da ga je ikad vidio. Luka podsjeća na jedan susret s “kraljem Židova” tijekom muke (23, 6-12) ali jedini on to spominje, tako da se najvjerojatnije nikad nije niti dogodio. Isus u svakom slučaju nije prihvatio suočenje s njim jer su u samom startu nedostajale pretpostavke koje bi ga ostvarile.
2. Obitelj
Isus, kao i svi, rođen je i odrastao u obiteljskom kontekstu. Tu, pod brigom roditelja, okružen “braćom” i “sestrama”, ostvarilo se njegovo fizičko, psihičko i duhovno dozrijevanje.
Evanđelja u pravom smislu riječi, napisana skoro pedeset godina poslije njegove smrti, ništa ne govore o njegovoj ranoj mladosti, koja ne može biti različita od bilo kojeg drugog dječaka ili adolescenta njegovog vremena i njegovog sela.
Rođen od žene (Gal 4,4)
Najstariji spomen Isusovog porijekla je onaj slučajno ostavljen od Pavla, učitelja Tore obraćenog u godinama kad je Evanđelje doživjelo procvat. On koga je Bog “odaslao” kad su se navršila vremena da se ispune obećanja dana Izraelu, je, za budućeg apostola, jedan od ljudskog roda (“rođen od žene”), podložan istim institucijama (“zakonu”) kojem su podložni i ostali. On bez sumnje uvijek ostaje prorok “Božji odaslanik”, ali zbog toga nije potrebno razmišljati o nekoj genezi izvan uobičajenih pravila. Ima “zajedničku krv i meso” svoje “braće”, podsjeća autor Poslanice Hebrejima (2,13); “u svemu postade braći sličan” (2,17) jer je njima poslan a ne “anđelima” (2,16).
Ako je dakle Isus “rođen od žene”, želi se reći da je pravi čovjek, a ne biće sišlo s neba. Poziva se na roditelje, na obitelj te na činjenicu da je podložan biološkim zakonima kao i svi. I on je također jedan cvijet koji je niknuo iz ljubavi dvoje nazarećana od kojih u svojoj krvi nosi tjelesne i duhovne konotacije. Ukoliko djeca na neki način imitiraju roditelje, Isus ponavlja fizionomiju, te također i “sklonosti” svojeg oca i majke. Kroz njih on pripada jednom klanu, narodu, rasi te nosi nagnuća, držanje, sposobnosti, “mane”. “Hebrej od Hebreja”, reći će Pavao sam za sebe (usp. Fil 3,5). Ista bi oznaka trebala vrijediti također i za Isusa. On je galilejac iz Nazareta ne samo anagrafski, nego iznad svega i genetički.
Sin Josipov (Lk 3, 23)
Čini se da Evanđelja djetinjstva forsiraju da se prije svega Isusu dodijeli novo, superiorno porijeklo: od Boga, od Duha (Mt 1,18-20, Lk 1,34-35), ali ipak ne uspijevaju izbrisati tradicionalne činjenice, osobito Josipovo očinstvo.
Luka otvara Isusovo rodoslovno stablo predstavljajući ga: “bijaše – kako se smatralo – sin Josipov” (3, 23). U raspravi koja se odvijala u nazaretskoj sinagogi mještani sumnjaju u riječi improviziranog propovijednika jer znaju za njegovo skromno porijeklo. “Nije li ovo sin Josipov?”, rekli su kao da skoro žele opravdati svoje čuđenje i nevjeru u isto vrijeme (4,22). Matej, u analognom kontekstu, govori o “drvodjeljinom sinu” (13,55), tvrdeći istu stvar.
Više nego “sin Davidov”, kako naglašavaju Mt 1,20 i Lk 1,27, Josip je “drvodjelja”. Ne radi se o tome da navedeni atributi ne mogu opstojati zajedno, no namjera svetih pisaca nije bila ta da ih povezuju. “Drvodjelja” u ovom slučaju nije sramotni naslov, nego ukazuje na struku koja ne pruža neku osobito povlaštenu poziciju.
Isus “sin Josipov” je oznaka koja će se ipak vremenom ugasiti, ali Ivan svjedoči da je također pri kraju I. stoljeća, štoviše u azijskim zajednicama, još uvijek bila aktualna. Filip priznaje Natanaelu da je pronašao Krista, “Isusa, sina Josipova, iz Nazareta” (1,45). Ako farizeji iz Kafarnauma odbijaju prihvatiti govor o kruhu koji je s neba sišao, čine to ponajprije zbog toga što je onaj koji ga je predlagao bio jednostavno “sin Josipov” (6,42).
Otac je prije svega u semitskom svijetu pa tako i u staro-zavjetnoj tradiciji bio oslonac obitelji, onaj koji je davao podršku i zaštitu pred opasnostima. Nazaretskoj obitelji upravo Josipova osoba daje tu sigurnost, samo što u kršćanskoj tradiciji ona progresivno gubi svoje izvorne crte te postaje više koreografska nego realna. Pored Isusa i Marije, Josip je figura na drugom, možda čak trećem mjestu, koja im na kraju smeta te je zbog toga bilo potrebno da nestane.
Sin Marijin (Mk 6,3)
Isus je u Nazaretu, prema Marku, bio također tajanstveno nazvan “sin Marijin” (6,3), oznaka koja još uvijek nije razjašnjena. U paralelnom tekstu Matej spominje “Mariju njegovu majku”(13,55), dok Luka navodi jedino Josipa (4,22). Prema Ivanu narod u Kafarnaumu iako poznaje “oca” i “majku” Isusovu, ipak ga prepoznaje kao “sina Josipovog” (1,45; 6,42).
Afirmacija “sin Marijin” zasigurno je jedinstvena, skoro nerazjašnjiva, zbog toga što predstavlja iznimku u biblijsko-židovskoj tradiciji. Djeca su se obično pozivala na oca, iz tog razloga Isus bi se trebao zvati, kako je to potvrđeno u Luki i Ivanu, ben-Josepf a ne ben-Mirjam. Pozivanje na majku moglo bi biti legitimno u slučaju nedostatka roditelja ili zbog njegove rane smrti, no riječ je o hipotezi koja je malo vjerojatna.
Potrebno je naime podsjetiti da kod Marka Josipov lik nema neki poseban značaj; nije nikad spomenut niti se čak pojavljuje. Radi se zapravo o redakcijskom rezu, o odluci koju je donio autor Evanđelja. Razlog za nju nije rečen ali se može pretpostaviti. Najvjerojatnije je da je evanđelista, na neki ili na svoj način, htio ugraditi eho tradicije pobožnosti koja se počela afirmirati u tom vremenu: i to ove o Isusovom bezgrešnom začeću. Autor je u nedostatku vlastite teorije glede čudesnog porijekla Spasitelja, do nje došao na način da je isključio Josipovu osobu iz sinovog života.[1]
Marija se pojavljuje u nekim momentima javnog Isusovog života zajedno sa “braćom”, ali među njima nema mjesta za Josipa (usp. Mk 3,31; Mt 12,46; Lk 8,19-21).
Događaj u Kani više je simbolički nego povijesni, čak i prema Ivanu ovdje je prisutna samo “majka Isusova” (2, 1-11), kao i na Kalvariji (19, 25-27). Ta dva teksta ne prepričavaju toliko događaj, s obzirom da je riječ o kompozicijama u kojima je potvrđena teološka razrada Isusovog iskustva i gdje se nastoji povjeriti jedna posebna uloga također i “majci”, kao što to upravo čine autori “evanđelja djetinjstva” (Mt 1-2; Lk 1-2) i Dj 1,14, koji prikazuju zajednicu vjernih okupljenu oko Marije i Isusove braće.
Brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov (Mk 6,3)
Isus čini dio jedne brojne obitelji koja uključuje “braću” i “sestre”. O tome govore svi evanđelisti kao što napominje također i Pavao (usp. Gal 1,19; 1Kor 9,5).
“Njegova braća” (hoi adelphoi autou) dolaze ga tražiti za vrijeme njegovog javnog služenja (Mk 3,31-32; Mt 12, 47; Lk 8,19): bili su zabrinuti zbog onoga što su čuli da se o njemu govori te su čini se namjeravali vratiti ga kući (Mk 3,21). Ivan spominje “braću” Isusovu poslije događaja u Kani sa “majkom” i učenicima. Spustili su se u Kafarnaum i “ondje ostadoše nekoliko dana” (2,12). Prema Dj 1,14 “braća” s učenicima, Marijom i ženama u molitvi su iščekivali dolazak Duha kojeg im je Isus obećao (1,8).
Pavao za vrijeme svojeg posjeta Jeruzalemu susreće “brata (adelphon) Gospodinova” poistovjećenog sa Jakovom (Gal 1,19), i u 1Kor 9,5 navodi, uz “apostole”, neodređeno “braću Gospodinovu”, koja su čini se postali misionari Evanđelja. “Gospodin” je naslov uskrslog Krista; može biti da je nova oznaka zamijenila onu više tradicionalnu koja glasi “braća Isusova”, iako to nije toliko vidljivo. Ipak nije moguće krenuti od “braće Isusove” da bi se identificiralo stvarnu “braću Isusovu”.
Obitelj, a osobito “braća Isusova”, bila je stvar koja je zabrinjavala i podjeljivala egzegete svih vremena te ih još uvijek ostavlja u međusobnom kontrastu, ali da nije bilo “evanđelja djetinjstva”, koja su Isusu dodijelila u potpunosti natprirodno porijeklo (Mt 1,18-20; Lk 1, 34-35), problem, najvjerojatnije, ne bi postojao.
Zbunjenosti kao i ograde s obzirom na smisao riječi “brat” izviru iz njegove vjerojatne ovisnosti od hebrejskog 'ah (aramejski 'aha) koje Septuaginta prevodi kao adelphos, čak i tada kad odgovara riječi “bratić” ili “rođak” u širem smislu. S lakoćom pronalazimo u Starom Zavjetu, bilo da je riječ o najstarijim knjigama (Postanak, Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi) kao i u onim kasnijima (Levitski zakonik, Ljetopis, Job) primjere u kojima 'ah može imati općenit smisao a redakcijom grčkih prevoditelja sveden je na adelphos. Radi se o slobodnoj upotrebi o čemu svjedoči Josip Flavije (Ant, 10, 10,3).
Stari Zavjet uvijek je u kontekstu Novoga; međutim, nije ispravno nepromišljeno povezivanje. Moguća je također hipoteza da je primitivni evanđeoski navještaj bio na aramejskom, ali ne može se nikako dovesti u sumnju da su aktualni tekstovi bili na grčkom za zajednice koje su govorile i slavile liturgiju na grčkom jeziku. Prerađeni termini, iako se rasvjetljavaju u svojoj izvornoj upotrebi, mogu se objasniti prije svega ili jedino u njihovom aktualnom jezičnom kontekstu. Grk koji čita ili sluša riječi adelphoi ili adelphai, ukoliko nije prethodno temeljito poučen, misli na krvnu “braću” i na krvne “sestre”, jednako kao kad čuje “otac” ili “majka” ne misli na drugo do na prave roditelje. I grčki također poznaje neodređen smisao za “brata” ili “sestru”, tako će kršćani koristiti taj termin za međusobno prepoznavanje, ali u tom slučaju kontekst isključuje svaku zabunu. Kada Marko kaže da Isus “ugleda Šimuna i Andriju brata njegova (ton adelphon)” (1,16), ili kad govori o “Jakovu i Ivanu bratu njegovu (ton adelphon)” (1,19) a Luka podsjeća da je Marta “imala sestru (adelphè) koja se zvala Marija” (10,39) te Ivan naglašava da je Marija “sestra” (adelphè) Lazarova (11,1) govore to u doslovnom a ne u prenesenom smislu.
Grčki riječnik nije toliko siromašan kao hebrejski i aramejski. U njemu postoje razni termini za nazive različitih stupnjeva rodbinstva, o čemu također svjedoči i Novi Zavjet. U Kol 4,10 se kaže da je “Marko nećak (anepsios) Barnabin”. Luka, dobar poznavatelj grčkog jezika, govori o Elizabeti rođakinji (synghenes) Isusove majke (1, 36; usp.1,58-61) i podsjeća da su ga roditelji (hoi gòneis), u trenutku kad se dječak Isus izgubio u Jeruzalemu, počeli tražiti među rođacima (en tois syngheneusin) i znancima (kai tois gnostois) (2,44). Luka nadalje, u paraboli o gozbi priređenoj za siromahe, izričito podsjeća kako treba isključiti “braću” (tous adelphus), “rođake” (synghenon) i susjede (14,12). Ovdje “braća” nisu krvno srodstvo kao što to nije slučaj ni u 21,16 gdje se napominje da će u vremenu progonstva kršćani biti prezreni “od roditelja (tòn goneôn), od braće (tòn adelphōn), od rođaka (tòn synghenon) i prijatelja (tòn philon)”. Marko govori o podcjenjivanju na koje prorok nailazi “među rodbinom” i upotrebljava općenitu frazu “en tois syngheneusin”.
Tekst koji će nam možda bolje pomoći identificirati “braću Isusovu” je onaj u Marku 6, 3 gdje se to izričito spominje. Nazarećani dobro znaju tko je Isus; ukazuju na njegovu profesiju, njegove roditelje, majku, oca, braću, sestre, jednom riječju čitavu obitelj, dakle njegov anagrafski status. Nije li previše upadljiva hipoteza po kojoj se adelphoi i adelphai podrazumijevaju kao “rođaci” i “rođakinje”; oni se naime ne pojavljuju niti kao jednakopravni, niti inače u označavanju porijekla i rodoslovlja neke osobe. Teško je, štoviše neuobičajeno, stavljati uz genetičkog oca i majku, rođake po krvnom srodstvu, bez da ih se prije toga precizno ne označi.
Isus je doživio sudbinu velikih likova; jednom kad su izašli iz opće povijesti oslabile su također i veze sa njom. Ne radi se o obmani, već o jednom aspektu idealiziranja koji se ubrzo isprepleo oko njegove osobe.
Njegove sestre (Mk 6,3)
Spomen na pravu Isusovu obitelj ostao je u evanđeljima jedva naznačen, ali ipak je sačuvao sve svoje komponente. Prije nego li pred obožavateljicama i učenicama koje su ga pratile tijekom njegova javnog djelovanja, Isus se našao među vlastitim „sestrama“ u svom djetinjstvu i adolescenciji. Zajedno s „braćom“ i roditeljima one su bile njegove odgojiteljice. On također i od njih uči prepoznavati vlastite sličnosti, njihove vrline i njihove mane, a osobito osjetljivost, nježnost, slabost, kao i žensku krhkost. „Sestre“ su dale ljepotu Isusovom duhu, ublažile su njegove moguće grubosti, te dodijelile ljubaznost i srdačnost njegovim crtama. Ne samo da su žene imale velik teret u društvu onog vremena, nego u obitelji, koliko god da su bile po strani i u sjeni, održavale su uvijek budnom jednostavnost i nježnost čije su bile čuvarice.
Otvoreni i ljubazni pristup koji će Isus imati prema ženama tijekom svojeg propovijedanja, kao i prijateljstvo koje će ga vezati sa nekima od njih možda duguje svoj razvoj upravo u svakodnevnom odnosu koji je imao u kući sa svojim sestrama.
Evanđelista ih je spomenuo, ali nije naznačio niti broj, niti njihova imena kao što je to učinio sa „braćom“ (Mk 6,3). U tome se može pročitati mentalitet onog vremena koji ženama nije odobravao veliku važnost u društvenom i obiteljskom životu, zbog čega ni evanđelista to ne dodijeljuje „Isusovim sestrama“. O njima se više neće govoriti u evanđeljima niti će se one više pojaviti u Novom Zavjetu. Ni o jednoj od njih neće više biti spomena.
Hipotetsko je sve dosada rečeno kao i ono što bi se još, s obzirom na rečeno, moglo dodati.
3. Odgoj
Čovjek prima svoj prvi odgoj u kući gdje je rođen i u društvu kojem pripada. Drugim riječima u obitelji i u institucijama koje nalazi u svojoj zemlji. I Isusova je formacija također ostvarena kroz zajedničke putove koji su mu bili na raspolaganju.
U kući
Otac bi stavio dijete, tek rođeno, na svoja koljena u znak priznavanja i legitimnosti. Sada postoji jedan novi život za koji se treba brinuti kako bi on rastao.
Mališani, bilo jednog ili drugog spola, bijahu pod majčinom brigom koja ih hrani i uči razlikovati što treba činiti od onoga što treba izbjegavati. Ali kao uvijek i svugdje djeca više uče na ulici gdje su provodila velik dio vremena igrajući se i svađajući s vlastitim vršnjacima. Otac preuzima brigu za mušku djecu nakon što se njihovo djetinjstvo završi. Njegova je prva briga bila da ih informira o čudesnoj povijesti naroda kojem pripadaju. Izraelov Bog kojeg dječak počinje upoznavati nije nikakva fantazma, nego stvoritelj neba i zemlje, zaštitnik i saveznik svojega naroda. Prilikom slavljenja Pashe, otac obitelji prepričava događaj kojega su svi poznavali, ali koji je svaki drugi puta bio nov, ne samo zbog neizrečenih detalja koje je pripovjedač dodavao, nego iznad svega zbog zrelosti koju su najmlađi u međuvremenu dostigli. U tim su uvjetima oni konstatirali koliko je realnost u kojoj su se nalazili bila udaljena od ideala za koje su čuli. Radost, entuzijazam zbog “raskoši” prošlosti činili su još gorčim trenutno iskustvo te su opterećivali duhove negodovanjem i prezirom protiv aktualnih silnika.
Isusova je obitelj duboko religiozna kao i sve druge u Nazaretu. Najvjerojatnije je farizejske tendencije, vjerna opsluživanju zakona i pažljiva na tradicije. Pavao se hvali da je on također bio farizej (Fil 3,5); Isus se nikad neće izjasniti glede toga, ali s obzirom na način s kojim će kasnije “govoriti” sa predstavnicima rigorističke struje, moglo bi se zaključiti da je po rođenju i odgoju bio jedan od njih.
Farizejizam nije degeneracija mojsijevstva; to je samo jedan način njegovog shvaćanja i življenja, koji je istina od svih najrigidniji. Ukoliko si Isus dozvoljava kritiziranje njihovih određenih slabosti, to je zbog toga što ih poznaje izbliza, u svojoj obitelji, rodbini, da se upravo ne veli u vlastitom iskustvu.
U školi
Institucija škole u svijetu mediterana, koliko nam je poznato, rodila se u Grčkoj te se iz nje širi u druge zemlje. Čini se da je “Kuća knjige” (Beth-ha-sepher) prvi puta osnovana u Jeruzalemu u vrijeme kraljice Aleksandre Salome (76-67 pr. Kr.), ali nije se uspjela održati zbog rimske okupacije (63 pr. Kr.). Samo otprilike trideset godina nakon Isusove smrti, u godini 64, veliki svećenik Jošua ben Gamala predložio je zakon za sve Židove, kojim se razmatrala obaveza slanja djece u školu i predviđale sankcije za njegovo zanemarivanje, no ubrzo se dogodio rat protiv Rima, uništenje Jeruzalema te su predviđene odredbe najvjerojatnije ostale mrtvo slovo na papiru (Babilonski talmud, Baba batrosa XXI, 2).
U svakom slučaju Nazaret je suviše malo mjesto da bi imalo čast priuštiti si školu. Ipak je najvjerojatnija pretpostavka ta da Isus nije imao nikakvu školsku naobrazbu te da nije učio, čitati, pisati i računati. Svako njegovo “profano” znanje je empirijsko, drugim riječima ono koje je nadošlo prilikom njegovog kontakta s ljudima: iz životnog iskustva.
U sinagogi
Beth-ha-kenneseth (Kuća okupljanja) ili Beth-ha-hathephillah (Kuća hvale) nalazila se u svakom gradu ili selu u Palestini ili Dijaspori. Čini se da ih je u Jeruzalemu bilo više od jedne, što zavisilo od jezika kojim su govorili Hebreji iz inozemstva (usp Dj 7, 9-10; 6.9). Isus će za vrijeme svojih obilazaka po krajevima Galileje uvijek pronaći neku sinagogu u koju će ući i u kojoj će govoriti. Sinagoga je arhitektonski bila pravokutna građevina sa tri lađe, s jednim gledalištem rezerviranim za žene. U njenoj unutrašnjosti nalazio se jedan ormarić zvani “arka”, u kojem su se čuvali svici zakona. Nedaleko je bio smješten stol (“katedra”, “podij”) na koji su se odlagale pergamene u trenutku čitanja. Zatim redovi klupa za publiku, od kojih su prvi bili najviše priželjkivani (usp. Mt 23,7).
Vođenje sinagoge bilo je u rukama “vijeća” od deset staraca (“vođa”) i jednog predsjednika. Hazzan, je obnašao službu skristana, izvršitelja presude i ako je bilo potrebno učitelja.
Sinagoga je bila kuća molitve, pouke i provođenja pravde. Bila je zapravo najsvetije mjesto koje je Hebrej mogao pohoditi poslije hrama u Jeruzalemu, s razlikom da se u hram išlo vrlo rijetko i s poteškoćama, dok je u sinagogu bilo moguće otići više puta na tjedan (subota, ponedjeljak, četvrtak) i više puta na dan.
Liturgija u sinagogi sastojala se od molitve Shema (Čuj Izraele), čitanja i komentara svetih knjiga. Prilikom tumačenja Pisama bilo je prije svega potrebno prevesti hebrejski tekst na jezik kojim se govorilo. U Palestini na aramejski; a drugdje na lokalne jezike. Nakon što čitanje završi svatko je mogao intervenirati kako bi prisutnima ponudio vlastito objašnjenje. Jedan je od učitelja potom održao završnu pouku koja bi po običaju bila uzeta iz proroka. Sinagoga je bila škola za svakog Hebreja; tu se nije toliko učilo čitanje i pisanje, koliko memoriranje rečenica iz zakona ili neke druge svete proročke ili poučne knjige.
Nazaretska sinagoga je prvo i temeljno mjesto Isusove formacije. Tu on uči poznavanje proroka, Mojsija, mudrosnih knjiga te sluša redovita tumačenja ili dobrim dijelom ona koja su tada bila popularna. I za njega također to je mjesto redovnog susreta s Bogom i sa Božjim ljudima. On neće sjesti u prve redove jer nije iz uticajne obitelji; ali može se pretpostaviti da se također neće svrstati niti među posljednje, zbog velike volje koju posjeduje za slušanje i razumijevanje. On je radnik koji ne misli na budućnost različitu od ove u kojoj se našao, ali u svom srcu osjeća da ga “revnost” riječi Gospodnje osvaja sve do dna njegove duše (usp. Ps 69, 10).
Nazaretska sinagoga je najskuplja i najdragocijenija relikvija koju bi Isus mogao ostaviti od svoje prisutnosti među ljudima. Tu u pozornom slušanju riječi Gospodnje i prihvaćanju za koje se uvijek vjerovalo da daje pobuđivanje Duhu on je ostvario svoj put, poziv koji će promijeniti njegov život, od drvodjeljskog do onog proročkog.
Samo taj odgoj koji se primao u sinagogi nije bio otvoren. Jahve je bio Izraelov Bog a Izrael njegov izabrani narod. Krug koji je stezao Abrahamove potomke s jednim Bogom isključivao je sve druge narode. Bog kojeg je Isus počeo upoznavati u nazaretskoj sinagogi bio je Dobro u vlasništvu Izraelaca. Ovu će koncepciju on s teškoćom prihvatiti; isto kao što će smatrati neugodnim način shvaćanja zakonskih pravila.
U očevoj radnji
Svaki roditelj učio je dijete, po mogućnosti vrlo rano, vlastitom zanatu; tako mu je osiguravao budućnost, te na taj način postigao da izbjegne priliku lošeg razvoja. Isus će slijediti zanat svojega oca, naggar, drugim riječima pokušat će postati tesar ili drvodjelja.
Materijalni se posao općenito nije smatrao neprikladnim u hebrejskom mentalitetu. I rabini su ga također imali. Ondašnje je društvo, kao i društvo svakog vremena, imalo potrebu za mlinarima, pekarima, tkalcima, ličiocima, zlatarima, lončarima, kovačima, drvodjeljama, prevoznicima živežnih namirnica, ribljih i poljoprivrednih proizvoda, ulja, vina, ribe, drveta i drugog. Biblija spominje dvadeset i četiri zanimanja.
Izraz naggar (grčki tekton) značio je istovremeno tesar i drvodjelja. Ukazivao je na eksperta u izradi drveta, bilo da je riječ o podizanju konstrukcije, ili o pravljenju okvira, ali nije se radilo o stolaru, kiparu, kolaru ili šumaru. Tesarski se zanat obavljao u radnji, no kad je bilo potrebno namjestiti vrata, prozore ili postaviti konstrukcije odlazilo se kućama drugih.
Mjesto za rad uglavnom je bilo mračno i tijesno, pa su se kad god je to bilo moguće stolovi gurali na cestu kako bi se radilo na otvorenom, razmjenjujući pokoju riječ sa susjedima i prolaznicima.
Očinska radnja za Isusa je bila druga škola. Ako je u seoskoj sinagogi učio poznavati Pisma i povijest koje je Bog ostvario kroz svoj narod, na svom radnom mjestu uključujući i kretanja koje je ono zahtijevalo on uči poznavati ljude. Tu se mogu susresti građani i seljaci, dobrostojeći i siromašni; jedino se žene ne mogu vidjeti ali on će pronaći način da ih susretne zahvaljujući poslovima po kućanstvima koje je zanat od njega često zahtijevao.
Luka, pozivajući se na tekst koji govori o Samuelovom djetinjstvu (1Sam 2,26) tvrdi da je Isus napredovao u dobi, mudrosti i milosti te u potpunoj poslušnosti roditeljima (2,52). Ova hipoteza koju evanđelista ističe vrlo je vjerojatna jer oslikava stuaciju koja je bila vlastita skoro svakom adolescentu. Isus godinama napreduje usavršavajući svoje radne sposobnosti i, možemo slobodno dodati, s obzirom da posjećuje sinagogu, svoje poznavanje Boga. On je dakle u konstantnom, dobrohotnom odnosu sa rodbinom, sugrađanima, klijentima i sa Gospodinom.
Rad je, po mišljenju biblijskog autora bio Božja osuda dodijeljena čovjeku grešniku (usp. Post 2, 17); te zapravo tvori sastavni dio egzistencijalnih uvjeta svakog razumnog bića. Isus nije imao njegovane i uščuvane ruke poznavatelja Tore, nego hrapave i štoviše izgrebane ruke radnika s drvetom.
Mladi Pavao iz Tarza provodio je svoje vrijeme do nogu vrlo poznatog rabina onoga vremena (Gamaliela), dok Isus uči tesarski zanat; prvi studira doktrinu “otaca” (Akiba, Hillel, Shammai), Isus dršku čekića, upotrebu čavala i ostalih sredstava za rad. Njih dvojica su skoro iste dobi, ali je očito da se ne poznaju. Njihovi su putevi udaljeni jedan od drugoga, iako će se jednog dana ispreplesti. U međuvremenu Isus postaje iskusni majstor za drvo, Pavao velik poznavalac svetog Pisma, ali kad će se suočiti Isus će biti taj koji će reformirati Pavlovu svijest, uprkos tome što će ovaj potom nastojati shvatiti Isusa bolje nego što je on shvatio samoga sebe.
Isus neće nikada biti čovjek od kulture ili teolog i poznavatelj zakona. Sve što zna nije mu nadošlo odozgo s katedre, nego od onoga što je iskusio u svakdašnjem životu. I on je također jedan od onih koji su jeli kruh u znoju svoga lica; nije ga od nikoga oduzimao na prijevaru.
Prije no što će se obratiti svojima u ulozi misionara, proroka, Isus je bio jedan od njih, proživljavajući napore i svakodnevna iskušenja. Drugim riječima bio je istinski lik povijesti prije no što je postao njezin protagonist. Njegov slučaj ne sadrži ništa briljantno ni prestižno jer je isti kao onaj svakoga čovjeka, ali upravo zbog toga može realno sve zanimati.
Isusovo porijeklo je skromno; on je analfabeta kao što su to svi u njegovoj kući i u njegovom selu; svoje najbolje vrijeme provodi po kućarcima, slušajući razgovore, kukanja, molitve ili “psovke” neuglednih osoba koje se tu izmjenjuju. Živi i raste ali ne u nekom samostanu (Qumràn), niti u nekoj svetoj zgradi (kao Krstitelj), nego među svijetom svojega sela i svoje regije.
Ovo je okvir koji podsjeća na rođenje i prve Isusove dane. S obzirom na tragove koje će ostaviti njegovo poslanje to nije drugotna činjenica. Da je on kojim slučajem odgojen u hramskim atrijima, kao izdanak obitelji visokog položaja, ili da se našao u školi nekog slavnog rabina, na neki način umetnut u “sistem”, ne bi zasigurno shvatio situaciju, probleme onih najmanjih niti bi se našao na strani poniženih i potlačenih. Uvijek na prvom mjestu, također i za njega, bio je Bog i bitka protiv grijeha, ali istovremeno, ako čak ne i prije, čovjekova prava, ponajviše stradalih i potlačenih ljudi.
Isus je pripadnik ljudskog roda, zbog toga je u stanju shvatiti i prisvojiti glasove i uzdisaje masa koje ih predstavljaju.
4. Razvoj: od drvodjelje do proroka
Isus u evanđeljima stupa na scenu s jasnom orijentacijom svoga poziva. No ipak nije rečeno kada, kako i pod kakvim se uvjetima taj poziv iskristalizirao. Mnogi proroci pričaju o genezi svojih misija; Isus nam ništa ne daje do znanja glede motiva koji su ga naveli da ostavi tesarski zanat kako bi se posvetio propovijedanju riječi Božje.
Poziv je izbor
Teologija duhovnosti pridaje pozivu jednu, čini se, nezaobilaznu definiciju. Riječ je o gesti božanskog izabranja neke određene osobe za jedan poseban zadatak u planu spasenja. To je izbor, ali više s Božje strane nego sa strane čovjeka.
Naravno da ne postoje ograde s obzirom na slobodnu čovjekovu suradnju u ostvarenju božanskog plana, one se očituju kada se radi o nalogu za preuzimanje hramske službe. Ovdje samo Bog odlučuje; čovjeku ne preostaje drugo nego da prihvati.
I Isusov je proročki poziv također promatran kao Božja želja; poziv za jedan zadatak koji mu je na srcu više nego čovjekova sloboda. “I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, (u ovom slučaju bilo bi bolje reći...) nego je prima od Boga, pozvan kao Aron”, ustvrđuje u tom smislu autor Poslanice Hebrejima (5,4).
Međutim aktualni govor o pozivu mogao bi lako skrivati neke dvoznačnosti. Bog nema potrebu za nekim ili za nečim jer ima sve, stoga plan, koji mu je ipak na srcu, nije usmjeren prema njegovom veličanju i slavi koliko prema dobru ljudi, njihovoj duhovnoj i materijalnoj promidžbi. Radi toga svako osobito zalaganje za jednu takvu realizaciju nije činjenje usluge stvoritelju nego stvorenjima.
Odgovor koji svaki od nas zna dati proporcionalan je sa stupnjom vjere te zajedno, ako ne još i više, s ljubavlju koju svatko ima u svojoj nutrini i koju treba dotaknuti ona ista Božja ljubav koja je sposobna svima činiti dobro, također i onima koji ga ne zaslužuju ali su ga jednako potrebni (usp. Mt 5, 43-48).
Sveti poziv, kao i bilo koja druga profesionalna obveza, odgovara, može se reći, uvijek na jedan poziv odozgor, to jest dolazi od nadahnuća koje nas sili da napustimo vlastiti egoizam, lijenost ili ravnodušnost sve dotle dok ne stavimo vlastite sposobnosti i snage na dobro drugih. Ne radi se o nekoj orijentaciji koja je umetnuta u dušu onoga koji je mora aktualizirati a da sam toga nije ni svjestan, nego je riječ o obavezi koja se rađa polako i napreduje postepeno promičući psihičku, moralnu i duhovnu zrelost te raspoloživost za zajedničko dobro. “Isus je napredovao u mudrosti, dobi (stasu), milosti”, ustvrđuje Luka (2, 52), to jest očituje ritmove jednog normalnog razvoja. Evanđelistova rečenica sažima jedan proces čije etape i načine ostvarenja nitko neće poznavati, ali koje nisu mogle a da se ne verificiraju također i u njemu: zahvat savjesti za vlastite odgovornosti i vlastite obaveze.
Dječak Samuel čuje Jahvin glas koji ga budi u noći (1 Sam 3, 4-14); Pavao izvještava o glasu na putu prema Damasku (Dj 9,4). I Isus je također morao čuti u dubini svojeg srca jedan sličan zov, jer jednog određenog dana u svom životu “odlazi od kuće”, napušta svoje zanimanje, posao, roditelje, “braću” i “sestre” te napokon i svoje selo posvetivši se propovijedanju pokore i navještanju dolaska Kraljevstva Božjega (Mk 1,14-15). Nešto se moralo dogoditi u njegovoj intimi, u njegovoj savjesti i inteligenciji, nešto je morao percepirati iako nije mogao odmah sa sigurnošću shvatiti što bi trebao činiti i na koji bi način trebao osloboditi eventualnu misiju.
Radilo se uvijek o jednom prijedlogu, “inspiraciji” koja se uzdizala, očekujući neki odgovor ili pristanak. Nemoguće je pretpostaviti kako je ona pridodana nasilno ili nesvjesno. Habakuka je anđeo Božji uhvatio i prenio u Babilon kako bi donio hranu Danijelu koji se nalazio u lavljoj jami (Dn 14, 36), ali priča o Habakukovom putovanju je imaginarna, putovanje se nikada nije dogodilo te ne može vrijediti kao objašnjnje za mijenjanje života koje se uvijek događa proroku.
Isusov je poziv najvjerojatnije rođen u obitelji, ili bolje u nazaretskoj sinagogi. Tu je Božja riječ malo pomalo ušla u pamet i u srce mladog obrtnika sve dok ga nije osvojila. Napravio je prostora riječima proroka, no još više riječima Duhu, te novim i starim porukama koje su dolazile sa svih strana. Prorok je uvijek direktni Božji sugovornik; njemu polazi za rukom percepirati i prihvatiti poruke koje Bog mnogima upućuje, ali tim porukama svi ne posvećuju pažnju izuzevši neke ili samo one malobrojne.
Isus je jedan od njih. On je kao i svi vjernici u stalnom zajedništvu s Gospodinom, ali za razliku od njih kao Sluga Jahvin, pažljiv je da ne izgubi niti jedan od navještaja pa čak niti jedne riječi od svih koje su mu pristizale obvezujući se da ih što vjernije prenese braći.
Proročko iskustvo nije stvar tehnike, ono je više stvar osjećaja negoli same percepcije. Vidi se i nazire, čuje se i predosjeća, sa sigurnošću i sa sumnjom. Prve “komunikacije” ne ostavljaju nikada sigurnost, potrebno ih je čuti ponovno, dugo razmišljati o njima, moliti i, opet poslije svega toga, još uvijek očekivati pojašnjenje.
Isusov duhovni put, a tako i onaj svakog drugog prenositelja Božjih riječi, sastojat će se od svijetlih trenutaka ali i od trenutaka nesigurnosti, od poleta i od klonulosti, čak i malodušnosti, zato što suočavanje sa Duhom Božjim nije uvijek jasno, te može poznavati polusjene, tame, zamračenja.
Isus je svetac Božji od svog rođenja, te će to sve više postajati svakim danom nadvladavajući iskušenja koja će na svom putu susresti istovremeno učvršćujući svoju ljubav prema braći.
Evanđelisti, koji pišu četrdeset, pedeset godina poslije događaja, daju jednu evidentnu rekonstrukciju Isusovog poziva, isto kao što na drugom mjestu to čine i za poziv majke (usp. Lk 1,26-38; 3,21-22; 4,18-22; Mt 1,18-20; 3,13-17; Mk 1,9-11; Iv 1,32-34) ali to su samo navještaji vjere, više kristološke naznake nego stvarne “činjenice” (usp. 24. poglavlje).
5. “Četrdeset dana” novicijata u judejskoj pustinji
Svoj prvi dio života Isus provodi ponizno obavljajući drvodjeljski i poljoprivredni posao, u tišini i molitvi Nazareta. Tu se u međuvremenu pripremio put jednom “glasu” koji ga poziva da preuzme duhovnu i humanitarnu misiju među narodom.
I odmah ga Duh nagna u pustinju (Mk 1, 12)
Poziv koji Isus čuje da neko vrijeme u njemu odzvanja previše je osobit da bi se mogao razumjeti. Potrebno je zaustaviti se i razmisliti tražeći značenje i eventualno načine za ostvarenje. U tu svrhu potrebno je uzeti vremena, napraviti stanku za razmišljanje, suočiti se te tražiti savjet od neke osobe koja je bolje informirana.
Mojsije se na prve znakove velikog poziva oslobodio svakodnevnih aktivnosti, brige obitelji povukavši se na visoku planinu (Izl 3, 1; 19, 3). I Ilija također, kako bi pronašao Boga i njegov put, bježi u pustinju (1Kr 17, 3). Isto će učiniti i sveti Pavao poslije pada s konja na putu prema Damasku (Gal 1, 17).
Isus napušta Nazaret, Galileju i traži samotno mjesto u pustinji, i to najvjerojatnije judejskoj, nedaleko od obala Jordana. Evanđelisti govore da ga “Duh odvede” (Mt), da je bio “obuzet” (Mk), “vođen Duhom”(Lk), kako bi naglasili da se nije radilo o nekom turističkom izletu, već o istinskom traženju i razbistravanju koje mu je sugerirao sam Bog. On je želio dobro shvatiti ono na što ga je Gospodin pozivao, što je od njega mogao tražiti i očekivati. Možda u pratnji nekog rođaka, ili vrlo vjerojatno jednog prijatelja, odlazi od kuće prema odabranom cilju. “Zaputi se ne znajući kamo ide”, ustvrđuje autor Poslanice Hebrejima kad govori o Abrahamu (11, 8). Isus se također uputio prema zemlji u kojoj do tada možda nikad nije bio.
Dođe k Ivanu (Mt 3, 13)
Područje Jordana, reklo bi se, radi boljeg razumijevanja, u okolici Jerihona, bilo je u ono vrijeme centar velike duhovnosti. Tamo je živio, jednim visoko asketskim standardom života, prije svega jedan propovijednik pokore koji je oko svoje osobe okupio izvjestan broj simpatizera i učenika tako da je “Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i okolica jordanska” (Mt 3,5).
I Isus je također krenuo iz Nazareta da se susretne s njim. „Dođe iz Galileje na Jordan Ivanu“, bilježi Matej (3,13) i dodaje „da ga on krsti“. Radilo se dakle o ciljanom posjetu, o suočenju, o razmijeni, jednog prosvjetljavajućeg iskustva. Bio je to pokušaj svrstavanja, ako ne upravo u redove, a onda sigurno u školu velikog učitelja, ili barem među slušatelje njegovih propovijedi.
„Krštenje“ koje je Ivan prakticirao i nalagao bio je ritual uranjanja i izranjanja u vode Jordana. Zamijenjivalo je prilično neugodnu ceremoniju obrezanja. Najvjerojatnije je bilo predloženo i ostvareno na kraju jednog „tečaja“ naučavanja, ili barem poslije određenog duhovnog puta koji su slušatelji morali prijeći.
Ivan je bio poznati propovijednik pokore, zbog toga što je pozivao sve slušatelje bez razlike na radikalnu promjenu vlastitog načina razmišljanja i života. Upravo je to bio smisao glagola metanoein (promijeniti pamet) koji se često ponavljao u njegovim govorima kao i epistrephein „povratiti se“, „obratiti se“. Božji se bijes obara na ljude tadašnje generacije. Dolazak Jahvea u odjeći suca je na vratima i nikoga neće poštedjeti. Već je položena sjekira na korijen stablima te će ubrzo biti posječeni i bačeni u oganj. Žito će biti odvojeno od pljeve i bit će teško izbjeći osudi ako započeto obraćenje ne donese „plodova“ (Mt 3,8). Narod je, bilježi evanđelista, primao „krštenje u rijeci“ „ispovijedajući“ vlastite „grijehe“ (3,6).
Dužina Isusova boravka na Jordanu, u Ivanovoj školi, nije precizirana od strane evanđelista, niti se može pretpostaviti. No bila je duža od jednostavnog posjeta ili samo jednog pojavljivanja.
Možda se Isus smjestio na nekom mjestu nedaleko od „preteče“ (usp. Iv 1,28) te se tako više puta našao među slušateljima slavnog proroka za vrijeme čitavog perioda u kojem je ostao u „pustinji“. U tim je okolnostima uspio također ostvariti poneki dijalog s njime, te mu postaviti poneko pitanje.
Zemlja u kojoj su se Ivan i Isus nalazili bila je povlaštena. Drugi ljudi prožeti istim asketskim i duhovnim idealima nalazili su se u okolici utaboreni u stjenovitim klancima spaljenim od sunca. Nedaleko od mjesta gdje je Ivan propovijedao i krstio, bijahu zajednice esena, od kojih je ona iz Qumrana bila najbrojnija i najpoznatija. Nije nemoguće, moglo bi se reći gotovo je sigurno, da ju je Ivan poznavao, posjećivao te da je među njegovim slušačima i učenicima bio također pokoji „novak“ iz toga bratstva. Vrlo je vjerojatno, potom, da se u razgovorima između Isusa i Ivana pričalo također i o monasima koji su živjeli u blizini.
Prema tome mogućnost da je Isus, u tom periodu istraživanja i rasvjetljavanja, proveo koji dan, ili jedan određeni period, u nekom esenskom samostanu, na primjer u Qumranu, nije ni u kom slučaju za odbaciti. Bila je to prava oaza visoke duhovnosti. Radilo se o susretu sa vrlo religioznim ljudima koji su odlučili cijeli dan i dio noći posvetiti molitvi, meditaciji, studiju a od kojih se moglo mnogo toga naučiti.
Isus će postati osobit prorok, ali ne zbog toga što je istrgnut od tradicije i duhovnog konteksta svojeg povjesnog vremena. S druge strane zapis iz Mt 3,13 gdje on izričito silazi na Jordan da bi se susreo sa Ivanom i primio njegovo krštenje ne daje nikakvog povoda sumnjama.
Ali tvrdnja da je Isus potekao „od Ivana“ smetala je prvim kršćanima koji su nastojali izbrisati ili oslabiti to sjećanje. Za Marka i Luku njih dvojica, Isus i „preteča“, su se samo vidjeli; nisu između sebe vodili nikakav razgovor. Matej kako bi izbjegao nesporazume glede Isusove „superiornosti“ pridaje Ivanu seriju isprika prije no što otpočne krštenje njegovog uvaženog gosta. „Ivan ga odvraćaše govoreći: ti mene treba da krstiš“ (3,14). I ukoliko je na kraju morao „popustiti“, učinio je to zbog jedne više odredbe („pravednosti“) kojoj se obojica moraju podložiti.
Povijesno gledano Ivan je bio propovijednik u isto vrijeme ili malo prije Isusa. On je narodu upućivao poziv na obraćenje kao što su to uvijek proroci činili. Zbog te vremenske blizine i nakana došlo se do zaključka da je on pripravio „dolazak mesiji“, ali tvrditi da je on u Isusu vidio očekivanog poslanika i da ga je kao takav predstavio narodu sasvim je druga stvar. Odlomci Mk 1,7-8; Mt 3,11 te još više ovi iz Lk 3,16 i Iv 1,24-28, u kojima je pustinjski prorok predstavljen kao neposredni preteča posljednjih događaja, odgovaraju problemima kršćanske apologetike koja je od Ivana učinila mesijanskog utirača puta koji on zapravo nije bio, barem ne izravno. Ipak „veza“ vrijedi kao poziv židovima da slijede primjer jednog od zadnjih proroka koji je upućivao da se Isusa iz Nazareta prihvati kao „Krista“ Božjega.
Putujući prorok
Iskustvo u pustinji, kontakti sa Ivanom i pokornicima u Qumranu mogu se smatrati odlučujućima s obzirom na odluku koju je Isus morao donijeti. Prije svega, i on također, bijaše izrazito uvjeren da je povijest spasenja bila jedan preokret; „sud“ o kojem je govorio Ivan i „novi savez“ predviđen od monaha esena samo su to potvrđivali. Radikalna obnova (zasigurno ne katastrofa) očekivana od proroka uistinu se mogla smatrati vrlo blizom.
„Vrijeme“ se, prema Markovim riječima, „navršilo“ (1,15). Izraz koji evanđelista stavlja Isusu u usta, kao temu njegove prve propovijedi, sažima to njegovo duboko uvjerenje koje se poklapa sa onim, bliskih mu sugovornika. Svi su bili projektirani prema velikoj nadi u koju je Izrael uvijek gledao a koja se prikazivala ljudima tadašnje generacije. Isus joj je išao u susret s jednim optimizmom i otvorenošću duha kakva se nije našla niti u jednog od proroka koji su joj prethodili. Pa iako se nalazi na istoj liniji sa Ivanovim predviđanjima i očekivanjima qumranskih monaha, on ne prisvaja njihove stavove, njihov stil života niti u svemu prihvaća njihova uvjerenja.
On je došao u pustinju radi bliskog susreta sa Duhom, te će se tu vraćati više puta za vrijeme svojeg misionarskog lutanja, ali nikada se tamo neće nastaniti. Ljudi mogu tražiti Božjeg čovjeka na mjestu u kojem se povukao, među stijenama ili u stepi, ali bit će daleko važnije napustiti vlastito skrovište te krenuti u susret ljudima na mjestima u kojima oni žive, rade i trpe. Isus, ukoliko će postati prorok, bit će to na „putujući“ način. Napokon, Matej označava njegovu službu s jednom bilješkom koja ga stavlja u otvoreno suprostavljanje bilo s Ivanom, bilo s pustinjacima što su u blizini živjeli. Evanđelista podsjeća da je obilazio „svom Galilejom, naučavajući i liječeći nemoćne“ (4,23). Glagol periéghein (obilaziti uokolo) oslobađa Isusa od svake izolacije te ga stavlja u vezu sa ljudima koji čekaju njegov dolazak. Njegova je odluka ići prema svima koji mogu tražiti njega, njegovu riječ, kao i njegovu iscjeljiteljsku pomoć. Nešto kasnije će reći kako liječniku pristoji da potraži bolesnoga a ne obrnuto (Mt 9,12) te da je pravi pastir onaj koji odmah krene u potragu čim primjeti da se jedna ovca udaljila od stada riskirajući da se izgubi (usp. Mt 18,12-14; Lk 15,4-7).
Godine Isusovog propovijedanja bile su malobrojne, možda samo jedna, ali se on nije nikada zaustavio na nekom određenom mjestu, stoga je mogao reći „lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (8,20). Putovanje nije slučajni odabir, nego najprikladnija strategija poslanja za kojeg se Isus osjećao pozvanim. „Evanđelje“ je, konačno jedan navještaj dobra koje mora prispjeti svim ljudima. Zbog toga treba pohitati i žurno ga prenijeti.
Isus, misleći na svoj kraj, na svoju smrt, ne pomišlja da za sobom ostavi „učitelje“ koji će podići katedre za poučavanje velikog broja neukih, nego „poslanike“ koji će prolaziti zemljom donoseći ljudima „radosnu vijest“ koju ovi iščekuju. Pavao će reći: „Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1Kor 9,16). I prolazit će predjele i narode, preploviti mora i prijeći gorske lance kako bi ispunio svoje poslanje. Upravo kao što je sam Isus to prije njega učinio.
Možemo napokon ustvrditi da se Isus vraća u Nazaret sa Jordana imajući daleko jasnije ideje i ciljeve, ali usprkos tome još mu ponešto preostaje da otkije i da shvati.
6. Osvjetljavanje poziva
Stvarani pregledi „Isusovih iskušenja“ više su apologetske tvorevine nego povijesne priče (usp. Mk 1,12-13; Mt 4,1-11; Lk 4,1-13). Autori radije nastoje učiniti poznatim to jest, legitimizirati i prihvatiti Isusovo poslanje negoli nas upoznati sa njegovim eventualnim duhovnim tenzijama.
Neuspjeh koji je prorok podnosio te iznad svega odbijanje od strane vjerskih autoriteta u onom kraju navode nas da mislimo protivno; zbog čega na prvo mjesto treba jasno istaknuti autentičnost njegovog poziva. Svi moraju shvatiti da si on nije na vlastitu inicijativu postavio tako težak zadatak, samovoljno, nego nakon ponavljanih, štoviše odbijanih božanskih prijedloga. Istinski i posljednji Izrael, oduvijek i u svemu nastojao je vjerno ispuniti volju Božju, osluškujući njegovu riječ, što su naprotiv sunarodnjaci, počevši od generacije izlaska, pobjeđene pohlepom (Pnz 8,1-20), sve do posljednjih eksponenata, zavedenih svojim vođama i njihovom aspiracijom prema moći, izbjegavali činiti.
Isus je također trebao voditi bitku da shvati i ostvari svoj poziv, pa ipak evanđelisti umjesto da govore u punoj realnosti i konkretnosti o drami koja se odigrala u njegovoj duši odlučili su je preletjeti, sakriti je iza panegiričkih, ekzaltantnih scenografija. To su stvarne priče Mateja i Luke. Na toj je liniji skovana scena „krštenja“ gdje je nutarnje suočenje postalo teofanija, u kojoj je poziv spušten upravo sa neba (Mt 3,16-117), isto kao i u njegovom začeću koje se ostvarilo pomoću izravne intervencije Duha Svetoga u majčino krilo (Mt 1,20; Lk 1,34).
U stvari ukoliko se istražuje, modaliteti kojima je Isus primjetio, shvatio i ostvario svoj poziv, nisu sadržani u evanđeljima, ali nije nemoguće, da ne kažemo potpuno je prirodno, pretpostaviti kako je također i on prešao put sličan prorocima Izraela, poput Mojsija, Samuela, Izaije ili Jeremije, sve do Pavla iz Tarza. Zbog toga nije nevjerojatno da se u pozadini „priče o iskušenjima“ podrazumijeva muka koja se morala potvrditi u Isusovom duhu kada se radilo o prihvaćanju i ostvarenju njegovoga poziva. Uz svu obzirnost s kojom pričaju, evanđelisti se ne boje reći da je Isus bio „kušan“ i uz to, naglašavaju Matej (4,1) i Luka (4,3) od samoga „đavla“, to jest antonomastičkog protivnika božanskih planova. Dakle, ukoliko je ta tvrdnja točna, želi se reći da su u njegovoj duši, kao u duši svakoga tko je stavljen na „kušnju“, morali postojati naizmjenični „glasovi“ ne samo taštine i samohvale, nego štoviše neposlušnosti prema „teškim“ božanskim planovima. Ako je netko „iskušavan“ znači da je stavljen pred dobro i zlo, između odabira Božje zapovijedi i one koju mu predlaže „protivnik“, koji je iznad svega egoizam i čovjekova oholost. To je „borba“ koja se prema evanđelistima, iako ju oni nastoje dobro naglasiti i istaknuti, potvrdila također u Isusu. Evanđelja nisu propustila ispričati onu posljednje večeri, koja se tom prilikom odigrala u jednom vrtu, ali koja bez sumnje nije bila prva u njegovom životu.
Napast je kušnja s kojom se svaki čovjek mora susresti da održi vjeru u vlastito namještenje u društvu u kojem se nalazi i živi a, za vjernika, ona je odgovor na Božja očekivanja o njemu samom. Ni Isus nije pronašao svoj put precizno opisan u nekom kodeksu ili na zidovima očeve radionice, kao kralj Baltazar koji je vidio svoju sudbinu urezanu na zidu dvorane u kojoj se našao na banketu (usp. Dn 5,5-6).
Poziv koji je Isus vidio da se pred njim profilira nije bio neuobičajen za biblijsku tradiciju ali uvijek nam preostaje otkriti način, na koji se on treba ostvariti. Možda se po uzoru na priču o „kušnjama“ pronalaze također alternative koje je Isus otkrio u ostvarivanju svoje službe.
Pravi put
Proročko zvanje bilo je za Isusa poziv da svoj život posveti za služenje Bogu i svome narodu. Taj je pravac postupno postao jasan, iako preostaje shvatiti na koji način.
Povijest Izraela bila je puna proroka. Na koje se od njih trebao ugledati i od kojih preuzeti inspiraciju? Blagi, skoro plašljivi Jeremija imao je uz svoj bok velike likove poput Ilije, Amosa, Izaije, itd.
Traženje vlasitog puta držat će Isusa uposlenim do posljednjeg trenutka njegovog života, zbog toga što mu se skriveni i nestalni put na koji se činilo da ga upućuje Duh nikada neće prikazati jasnim, a misao da je pogriješio smijer progonit će ga sve do križa. Krik „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“, kojeg se evanđelista „prisjeća“, otkriva da se u njegovom duhu čak ni u tom momentu nije stvorila puna jasnoća (Mt 27,46).
Problem koji Isus nalazi nerješivim bio je u tome treba li se on predstaviti zaogrnut posebnim sposobnostima i darovima do te mjere da zaslijepi slušače i pridobije ih za svoje mišljenje, ili da se odrekne svakog vijenca slave, ugleda. Opcija je oscirila između duha i vrlina Ilijinih (usp. Lk 1,17) i poniznosti „Sluge Jahvina“ (Iz 53). Prema biblijskoj tradiciji onaj koji dolazi od strane Svevišnjega mora biti označen svojim čudotvornim moćima, kao Mojsije ispred faraona. Također je i Jošua učinio da ne izlazi sunce (usp. Još 10,12-13) a Ilija zatvorio „nebeska vrata“ te učinio da na zemlju pada oganj (Sir 48,3). Ako je Isus uistinu bio Božji glasnik morao je izvesti analogne geste, ili barem one slične Elizeju koji je pročistio vode Jerihona (2Kr 2,21), umnožio ulje (2Kr 4,4), kruh (2Kr 4,42-44), sve do uskrišenja sina Šunamke (2Kr 4,35). Upravo na toj liniji, on bi mogao pretvoriti kamenje, što ga je u Palestini bilo napretek, u kruhove, za kojima se uvjek osjećala potražnja. Takve bi geste pokrile poštovanjem i popularnošću onoga tko bi ih izveo te konačno učinili vjerodostojnim njegove „zahtijeve“ i prijedloge. Ali Isusu, upravo stoga što je prosvijetljen Božjim Duhom, poveznica koju pretpostavlja „Sotona“ ne čini se uvjerljivom. Kruh je u svakom slučaju hrana neophodna čovjeku te će se on pobrinuti da osigura jednu veliku količinu kada će se naći pred gladnim mnoštvom, muškaraca, žena i djece (usp. Mk 6,35-44; 8,1-9), ali ne misli da je ista stvar pretvoriti kamenje u kruh u svrhu postizanja proročkog ugleda i priznanja koje zaslužuje.
On, Isus, ne vjeruje da je pozvan zaprepastiti osobe, nego ih obratiti (usp. Mt 4,17) i da se obraćenja ne postižu zaprepašćujućim djelima, koja pomračuju pamet a ne silaze do srca, već sa gestama milosrđa, ljubavi i dobrohotnosti koja također mogu izazvati udivljenje ali bitno smjeraju na uspostavu novog poretka međuljudskih odonosa, pa tako i odnosa s Bogom. Važno je dati čovjeku potrebnu hranu, ali još je važnije hraniti ga Božjom riječju (Mt 4,4; Pnz 8,3).
Prorok nije, prema Isusu, neki opsjenar, nego povjerenik Svevišnjega, to jest onaj u kojem se iznad svega ističu dokazi njegove dobrote i milosrđa.
Bez spektakularnosti
„Iskušenje“ otkriva tamne strane, trenutke slabosti i pogrješivosti koji nastanjuju duh svakog čovjeka. Ono je suočavanje, bitka između „razumnosti“ i instiktivnosti, između obaveze, instanci ugleda i samohvale. Ako je ugađanje jeftine hrane trebalo označiti izvnaredni božanski intervent, to se još više trebalo pokazati bacanje s „vrha“ hrama, prizivajući u svoju obranu direktnu intervenciju glasnika („anđela“) Gospodnjih koji nikako ne bi propustio priliku da zaštiti svojeg poslanika (Mt 8,11). Ali Isusu je takvo rasuđivanje samo naizgled točno. Jer iako je ispravno vjerovati da Bog ne napušta svojih „slugu“, to još ne znači da bi on trebao prihvatiti, ili još gore potvrditi sva njihova djelovanja, također ona besmislena i uz to nevažna.
Farizeji će zatražiti od „mesije“ „znak s neba“, da ga također i oni „iskušaju“ (Mk 8,11). Ista je to stvar koju mu sada predlaže Sotona. Samo po sebi, bacanje sa hramskog vrha je irealan prijedlog, no on je u službi isticanja napasnikova zahtijeva. Svakako da jedan takav „skok“, koji bi se mogao držati „akrobatskim“, jeste, u potpunosti, na linji onoga što će se jednoga dana nazvati „vatrena kušnja“, koja je nastupila da zajamči autentičnost vlastite vjere.
Ilija izaziva Baalove svećenike da izmole od svojega boga plamen s neba na hrpu drva gdje su bile položene žrtve prinosnice, ali oganj ne silazi, dok na Ilijin prvi zaziv siđe isti čas (1Kr 18,38).
Biblijski profetizam uglavnom se ne utječe takvim smicalicama, ali kad god za to ima priliku ne propušta da ju ne iskoristi. Mojsije je razdvojio poput dva zida vode Mora obraslog šašem s jednim dodirom svog (čarobnog) štapa (Izl 14,16). Samuelova „sablast“ prizemljila je Šaula (1Sam 28,13-14), ali Isusa ne diraju takve „mogućnosti“.
On, za razliku od Mojsija i Ilije, odbija zamoliti Boga slične podrške priznavanja njegove misije. Jedino ljudi slabe vjere imaju potrebu za takvim domišljatostima, ali ne Isus čija je vjera bila posebna.
Odbijanje moći
Moć je mit koji može očarati i zavesti također Božjeg čovjeka budući da naizgled daje težinu i vjerodostojnost njegovoj misiji. Sotona, koristeći općenitu židovsku koncepciju zasnovanu na univerzalnom kraljevstvu, nastoji podsjetiti Isusa, pozivajući ga da pronađe jednu solidno povišenu propovjedaonicu kako bi propagirao svoje ideje.
Velike strukture, institucije, aparati, trebali bi se smatrati izvrsnim sredstvima, nezamjenjivim prijenosnicima Evanđelja, ali također i ovaj puta Duh Božji otkriva Isusu da se radi o iluziji ili bolje rečeno prevari koja se krije iza te pretpostavke.
Moć odgovara samo sotonskim težnjama, jer ona jest i uvijek je bila tek jedan oblik samohvale. Praroditelji su prevareni od „zmije“ uz pomoć iluzije o jednom skoro božanskom znanju: u stvari napasnik je insinuirao u njihova srca zahtijev ili obijest kojom bi ovi svojim autoritetom odlučivali o onome što je za njih dobro a što loše, solucija je to koja nikada nije pripadala stvorenju (Post 2,17; 3,1-3).
Isus će više voljeti proći skoro neopažen usred mnoštva, nego napraviti oko sebe viku i buku (usp. Mt 12,19-20). Četvrti evanđelista mu pridaje, u trenutku hapšenja, jednu neviđenu moć. „Kad im dakle reče 'Ja sam!' – oni ustuknuše i popadaše na zemlju“ (18,6), ali to je teološka pretpostavka, ne povijesna činjenica. U stvari Isus nikad nije dokazao takve moći. U Getsemaniju se pojavljuje žalostan, tjeskoban, pun „užasa“, „slab“ i „prostrt po zemlji“ (Mk 14,33-38). U potpunoj suprotnosti od moćnog Gospodina, kako ga predstavlja Ivan.
Moć je sredstvo koje se ne uspijeva održati nepristranim; ona skoro neprimjetno postaje pijedestal beneficija isključivo za onoga tko ju posjeduje, izlika za služenje, umjesto prilika da se služi.
Isus je više nego siguran da moć stimulira oholost, prestiž, aroganciju onih koji ju žele održati, negoli njihovu raspoloživost za zajedničko dobro. Jednoga dana reći će svojima: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi“ (Mk 10,45). To je konačna orijentacija koju Isus daje svojem pozivu. Kada će biti pribijen na križ, neprijatelji će ga pozvati da siđe dolje i pokaže tko je on uistinu (Mt 27,42), kao što ga sada u pustinji Sotona nagovara da se baci sa hramskoga vrha ili da preuzme vlasništvo nad svim kraljevstvima svijeta. On neće prihvatiti ni prvu ni drugu ponudu, jer se radi o istoj „đavolskoj insinuaciji“.
Stranice o Isusovim kušnjama jedne su od najtamnijih ali i najsvijetlijih u Evanđelju. Isus se pojavljuje sa svom svojom krhkošću i ranjivošću, ali uprkos toj njegovoj opredjeljenosti za Božju volju ne trpi nikakve štete. Poziv je za Isusa odabir koji se svaki dan iznova predlaže, budući da će iz njegove intime uvijek nanovo cvasti težnje suprotne Božjoj volji. Uvijek će se u njegovoj duši izmjenjivati osporavani glasovi proizašli iz proročke tradicije i minule povijesti te će morati biti spreman da ne izgubi orijentaciju koja mu dolazi od Boga.
7. Prvi koraci
Isusov se boravak na Jordanu završava povratkom u zavičaj (usp. Mk 1,14; Mt 4,12; Lk 4,14). Izvori ipak ne preciziraju kada je on započeo sa svojom misionarskom aktivnošću, je li se to zbilo odmah ili je u međuvremenu počeo s poslom, pojačavajući, možda, svoju prisutnost u sinagogi (usp. Lk 4,18). Nikad se neće saznati, kako je Isus dao nanjušiti svoju tajnu, ukazati drugima na ono što mu je bilo u nutrini, na novi ideal kojeg je trebalo, kako se čini, slijediti u Božje ime. Evanđelisti ne ostavljaju dojam da su dobro obaviješteni; u svakom slučaju ništa o tome ne govore. Moguće da su neki „kolege“ iz očinske radnje bili ti koji su prihvatili njegova prva povjeravanja. Riječ je uvijek o „rođacima“, zajedničkim znanicima.
Tema prvih govora, ili bolje rečeno prvih Isusovih očitovanja, čini se da je doticala, prema jednodušnom svjedočenju evanđelja, „obraćenje“ i dolazak „Kraljevstva Božjega“. Trebalo je promijeniti ponašanje te je iz tog razloga bilo nephodno promisliti vlastite koncepcije za „pravdu“, „istinu“, „molitvu“, „čistoću“, svetost i za Božje prijateljstvo.
Bijeg iz Nazareta
Nazaret je bilo konzervativno selo. Pa i oni dobronamjerni ostali su zaprepašteni nad riječima njihovog sugarađanina koji, uz to, koliko god bio ispravan, nije posjedovao onu potrebnu kompetenciju tumačenja Božje riječi. Svi su znali da nije bio drugo do obični „tesar“ te da nije imao nikoga u kući tko bi mu mogao pružiti formaciju koju je pokazivao.
Izrazi „navršilo se vrijeme“, „Kraljevstvo Božje“, isto kao i „metanoja“ bijahu poznati, više nego jednom mogli su se čuti u sinagogalnim propovijedima, no on ih je, kako se čini, obukao u jedan drugačiji sadržaj. Svi su naime iščekivali „kraj vremena“, ali za njih je to bio kraj tlačenja Izraela te, prema tome, restauracija Davidova kraljevstva; Isus je naprotiv govorio o Kraljevstvu Božjem: o jednom „danu“ koji neće biti dan srdžbe i osvete, nego dan mira i praštanja za sve grješnike bez obzira kome pripadali.
Štoviše novi se propovijednik ne obazire toliko na subotnje prakse, postove, obredna čišćenja te nije nedostajalo otvorenog razilaženja spram ritualnosti kojoj su svi pridavali veliko značenje, ali od koje su po njegovim riječima malo toga imali, barem pred Bogom.
[...]
[1] Usp. O. DA SPINETOLI, Il Vangelo del Natale. Annuncio delle comunità cristiane delle origini, Roma 1996.
-
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X. -
Téléchargez vos propres textes! Gagnez de l'argent et un iPhone X.